Patriotski blog ''BOSNAE''

Bosna da prostiš jedna zemlja imade i posna i bosa da prostiš i hladna i gladna i k'tomu još da prostiš prkosna od sna

24.11.2007.

Narodni Heroji: Izet Nanic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:


Brigadni general, komandant 105-505.vmtbr (Viteške motorizovane brigade). Rođen je u Bužimu, 04.10.1965.godine.Bio je oženjen i otac je troje djece, ćerku Izetu (1988) i dva sina Nevzet (1991) i Ibrahim (1993). Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju vojnu školu zavšio u Zagrebu 1984.godine.Poslije upisuje Vojnu akademiju u Beogradu, gdje provodi dvije godine, zatim u Sarajevu jednu godinu, da bih se ponovno vratio u Zagreb i 1987.godine završio Vojnu akademiju (smjer RV PVO). Teško je riječima opisati njega i njegova djela.

Međutim napustio je službu pri vojsci nakon izbijanja agresije na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te uključio se u njenu odbranu. Postao je komandant 505. Viteske Buzimske Brigade V korpusa Armije RBiH i kao njen komandant 4 godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Poginuo je 4. augusta 1995. godine, u povodu komplementarnog čišćenja terena od preostalih agresorskih snaga, u dubini pograničnog dijela hrvatske teritorije. Izet Nanić je pao kao šehid u borbi za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih naroda od agresije SR Jugoslavije i R Hrvatske i njihovih lokalnih najamnika kao seceseonistički pokret Abdića.

Bužimljani i Krajišnici su njemu i također poginulom mu bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
Od prvih ratnih dana Izet je ispisao zlatnim slovima historiju bužimskog kraja, ljute Krajine i države Bosne i Hercegovine.

14.11.2007.

Narodni Heroji: Nesib Malkic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:


Nesib Malkić rodjen je u Dubravama Gornjim (općina Živinice) 05. jula 1961 godine. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. TO Živinice priključio se maja 1992 godine. Obavljao je dužnost komandira čete, nečelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210 viteške brigade ARBiH. Bio na svim bojistima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.
Posthumno odlikovan ordenom narodnog heroja odbrambenog rata. Danasnja kasarna u Zivinicama nosi njegovo ime.


11.11.2007.

Narodni Heroji: Adil Besic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:


Adil Bešić (5. april 1964 - 1992) je bio bosanskohercegovački borac i pripadnik Armije RBIH.

Rođen je u Kozarcu, općina Prijedor. Kapetan bivše JNA, od početka agresije na RBiH uključen je u Oružane snage naše zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihać. Uzoran starješina i omiljen među saborcima, uspješno rukovodi i komanduje jedinicama Armije, ističući se vojnostručnim znanjem, hrabrošću i lićnim primjerom. Poginuo je 28.novembra 1992.godine kao komandant 2. bataljona 502. Slavne bbr u rejonu Grabeza.

Danasnja kasarna u Bihacu nosi ime posthumno odlikovanog narodnog heroja odbrambenog rata ''Adila Besica''.

07.11.2007.

Narodni Heroji: Safet Zajko i Enver Sehovic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:


Dva šehida iz mezarja Ali-pašine džamije: Zajko i Šehović

Kad Enver i ja pogledamo odavde, sa Žuči, sve ono što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodnu sarajevsku teritoriju.“

Ovo je rekao safet Zajko kada smo dočekivali Novu 1993.godinu među njegovim borcima na ovom legendarnom brdu. A prva ratna godina bila je godina njihovih velijih pobjeda. Obojica, i Zajko i Šehović, su već bili slavni, legendarni komandanti. I to samo za osam mjeseci. Naravno, oni će bitke na Žuči nastaviti i kasnije, sve do 17.juna 1993. godine kada je poginuo Zajko i 27.jula iste godine kada je poginuo Šehović.

Bila je sretna okolnost da su se na čelu tih mudrih i hrabrih ratnika Prve mehanizovane i Druge motorizovane, koji su najzaslužniji za oslobađanje Žuči, našli baš njih dvojica-Šehović i Zajko. Njihovi borci i starješine su besprijekorno izvršavali zadatke, zadivljujuće su se snalazili na terenu i, kao kruna svega, oslobađali, i to odozdo, stopu po stopu zlatne sarajevske zemlje na sada već legendarnoj Žuči.

Njihove jedinice su bile komšije na terenu, a njihove komande, baš komšijske, udaljene jedna od druge stotinjak metara. Zato su i njih dvojica svakog dana bili zajedno-i na Žuči, i u komandama. Također su redovno odlazili na sastanke i kod predsjednika Izetbegovića i tako učestvovali u donošenju ključnih odluka za odbranu zemlje.
Idealno su se slagali, jer su bili potpuno različiti. Zajko je tipičan primjer komandanta, bolje reći epskog junaka, koji je iznikao iz naroda. A Šehović je, opet, lik legendarnog komandanta, koji je izrastao iz reda školovanih oficira. Doduše, i Zajko je završio školu rezervnih oficira u bivšoj JNA, i to kao najbolji u klasi i imao je čin rezervnog kapetana. Ali, ipak, njegov posao, od koga je živio, bio je metalski zanat u preduzeću „Zrak“.

Zajko se već 1991.godine uključio u ilegalni rad PL. On je stajao na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buća potoka, koji su se 2.januara 1992.godine postrojili pred džamijom u Boljakovom potoku. U tom stroju su bili kasnije hrabri ratnici, kao rahmetli Smajo Šikalo, pa Sejo Čardaklija, braća Spahići i mnogi drugi. To će biti i okosnica brigade, kojom će kasnije, sve do smrti, komandovati Safet Zajko.

Neporedno pred agresiju i prvih dana agresije njemu i njegovim saborcima priključit će se oficiri koji će bježati iz bivše JNA: britki i hrabri Safet Isović, srce brigade, pa odmjereni i mudri Huso Imamović, Salko Muratspahić, te još neki. Ipak, neprikosnoveni autoritet Druge motorizovane bio je njezin komandant-Safet Zajko. Jedna od prvih velikih pobjeda boraca, kojima je komandovao Safet Zajko, bila je blokada i oslobođenje kasarne „Jusuf Džonlić“. Tada sam ga upoznao. Nosio je automatsku pušku, blok, a na sebi je imao odjeću koja je više podsjećala na narodnu nošnju. Tada je bio nepoznat široj javnosti. A već je bio neprikosnoveni komandant boraca u podnožju Žuči.


Enver Šehović imao je drugačiji ratnički početak. Kao mlad poručnik, zadužen za vojnu muziku u kasarni „Maršal Tito“ u Sarajevu, namjeravao je da se 5. i 6. aprila1992.godine, s kompletnom vojnom muzikom priključi narodu pred Skupštinom. Zbog toga je dobio- malo zatvora.Ipak, sa svojim prijateljom Alijom Ismetom, u aprilu, bježi iz kasarne i priključuje se braniocima Sarajeva. Prvi ratni zadatak mu je bio da blokira svoju dojučerašnju kasarnu.
U Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992.godine obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13.,a Zajko 15.brigadom. Od 1.septembra 1992.godine te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke 8.juna 1992.godine, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, Kotu 850 i Golo brdo.

Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena PL. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima „krijući i od sebe“, kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bili su to, zapravo, diverzantske akcije. Za manje od jednog sata njegovi vitezovi su oslobodili i Vis i Mijatovića stranu.

Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. „Oni ne vole našu blizinu“ govorio je. Tako su se borci Druge motorizovane brigade polako primicali, a četnici polako uzmicali i kad borbi nije bilo. Četnici su se čak povlačili i u kasarni Nedžarići, prepuštajući Zajkinim borcima dio kruga kasarne. Diverzijama, i stalnim pritiskom, njegovi borci su mnogo belaja zadavali četnicima i u kasarni u Rajlovcu.

Zajko je maštao da oslobodi obje kasarne, posebno onu u Rajlovcu. „Imam dosta oficira iz ove kasarne, pa im se žuri da se vrate na posao“ govorio je u šali. Nažalost, oslobođenja ovih kasarni poslije Dejtonskog sporazuma nisu dočekali ni bivši oficiri iz Rajlovca:Isović, Imamović i još neki.

Dok je Zajko, koji je imao 33 godine kad je izbio rat, nastupao donekle oprezno, 25-godišnji Enver Šehović je ratovao-prsa u prsa. Cilj mu je bio da potuče neprijatelja i zato su njegovo bitke trajale i po više dana. Npr, za Golo brdo čak četiri dana. Javno je najavio bitku za Vogošću početkom 1993.godine. Sad se zna da je to imalo efekta i da su četnici već, u strahu, bili otpisali dio sarajeva. Ali, naši nisu ušli u Vogošću, jer je pucala prva linija u Doglodima i Azićima, pa je dio snaga na Žuči prebačen na ovaj pravac. Šehović je tada nekoliko dana komandovao svojim borcima na ovom pravcu odakle je neočekivano zaprijetila velika opasnost sarajevu. Na taj pravac dio snaga je prebacio i Zajko, a njegovi artiljerci uništili su nekoliko četničkih tenkova, što je presudno uticalo na zaustavljanje četničke ofanzive.

Zajko je volio da ide sa borcima u diverzije, a Šehović da komanduje i djejstvuje iz ZIS-a. Ni jedan ni drugi se nisu čuvali. Obojica su komandovali u blizini prve linije....I jedan i drugi su danonoćno bili na ratištu ili u komandama. Ponekad bi ih od premora hvatao san u hodu. Šehović je, čekajući da se digne magla i da otpočne bitka za Vogošću, slatko zaspao na smrznutoj zemlji, a po njemu je padao snijeg. A kada su Zajko, Šehović, Ajandžić i Osman Džamalija otišli u posjetu ranjenom Ismetu Hadžiću, Zajko je od premora izgubio svijest. Kada su ga ljekari vratili u život, rekao je: “Kako sam slatko spavao.“ I otišao je na Žuč.

Smrti se nisu plašili. Uostalom kao i njihovi borci. Djeluje gotovo nestvarno, ali na Žuči sam prve dvije godine vidio samo pet-šest boraca kako im blijede usne i kako se plaše dok isčekuju bitku ili u toku bitke. Takvo je bilo to vrijeme. Uoči bitke za Perivoj, 20.decembra 1992.godine, gledajući kako diverzanti Juke Gojaka počinju bitku, Šehović je rekao:“ Ovdje je šansa da se preživi svega 20%“.

To je rekao mirno, kao da se na njega ne odnosi. A oko nas je od granata i metaka svih kalibara gorjela zemlja. Šehovića su rijetko uspijevali utjerati u kakav rov dok je komandovao. Vjerovao je da će preživjeti i da će ići u lov. Zajko je, opet, očekivao smrt.
„Smrt je teška, ali je časno poginuti za Bosnu“ rekao je u onoj novogodišnjoj noći 1993.godine, dok smo bili na Žuči.
Zajkinoj smrti prethodila je pogibija njegovog prijatelja i duše Druge motorizovane Safeta Isovića. Teško je primio smrt svog odanog i sposobnog saborca. Isović je poginuo 12.juna 1993.godine kada je oslobađana Mijatovića strana, a Zajko pet dana kasnije, također na Mijatovića strani. Išao je na izviđanje zajedno sa Asimom Džambasovićem, Ibrom Derviševićem i Alijom Ismetom. Završili su izviđanje i krenuli nazad.

Ali, Zajku je „pozvala smrt“ i on je rekao Džambasoviću da se vrate na osmatračnicu i još nešto da vide. Dok je dvogledom ponovo osmatrao teren, četnički snajperista ga je uhvatio na nišan. Odmah je izdahnuo. Bez riječi.
Šehović je bliskost smrti osjetio dan uoči pogibije. Sanjao je ružan san i protumačio ga da bi mogao poginuti.I na dan pogibije se također „osjećao čudno“, predosjećajući smrt. I poginuo je 27.jula 1993.godine, a zajedno sa njima i braća Panjeta.Tačno 40 dana poslije Zajke. Našla ga je granata na otvorenom na Žuči, dok je komandovao odbranom Golog brda.
Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni, u kratkom razmaku otišli u legendu i jedan kraj drugog, sada i zauvijek, leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.

06.11.2007.

Narodni Heroji: Hajrudin Mesic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:

Kapetan Hajro, ili bolje rečeno brigadni general Hajrudin Mešić, rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, opština Ugljevik. Sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu.
Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu.
Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana. Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj. Član Patriotske lige je od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima Zvorničke i Ugljevičke opštine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk. Posle ovoga 1.teočanska brigada dobija naziv bridaga Hajrudin Mešić.

Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu Zaseoka (gdje hrabro gine kapetan Senad), Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Četnike su ti napadi koštali stotine žrtava. U organizaciji odbrane, na ovom kraju Hajri su pomogli kapetan Džemil Spahić i kapetan Šemsudin Muminović, kasnije komandant Opštinskog štaba OS Zvornik. Hajrini borci: Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi često vrše uspješna ofanzivna borbena dejstva na teritoriji koje su pod kontrolom četničkih snaga. U nekoliko navrata razbijena su neprijateljska utvrđenja u Ravnim Njivama, Brđanima, Odžačini, te djelovima Boškovića, Malešića i Šetića.

Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih- upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Ukupno 82 hrabra momka, 82 lavova Teočaka.

Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i iz Srbije i Crne Gore.

Uviđajući snagu ustaničko odbranbenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali - stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima ali istovremeno priprema velku 'Majevičku oluju' oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak - Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.

A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.

Noć uoči pogibije - pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom -Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.

04.11.2007.

Narodni Heroji: Midhad Hujdur Hujka

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:

Covjek koji je svojom hrabroscu i svojim ugledom, koji je uzivao u narodu izrsatao u pravog heroja kojega Mostar nikada nece zaboraviti. Do samog rata zaposle u Mostarskom "Autoprevozu" kao i hiljade obicnih ljudi zivio, radio i hranio svoju familiju. Dok na vrata nije pokucao dusman, medju prvima uzima pusku u ruku i staje na celo malobrojnih branilaca Luke. Uvijek je bio na celu i uvjek je komandovao "za mnom". Sve do kobnog dana i akcije za oslobadjanje kasarne "Sjeverni Logor" koja danas nosi njegovo ime kao trajno sjecanje na istinskog gaziju i insha-Allah Šehida ovoga rata kojega je neprijateljska granata zaustavila na putu do slobode. Nek mu je rahmet dusi.

Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slični jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spuštanju mraka, tamo oko 21 sat, dženaze poginulim.

Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dženaza. Obično izmedju ruševina u bivšoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorišta. Svaku večer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo možda do unazad cetiri-pet sati pričali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih ruševina.

26. juna. Podne je. Velika vrućina, zrak prorijedjen, otežano disanje ili kako neko reče - dišemo na škrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat neće da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanična vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali ništa ne pomaže. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdžbe ili ponosa, dostojanstveno šetaju Glavnom, Fejićevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.

Držeci se zaklona, oko podne, krećem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Šahović. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam čuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telčevoj ulici kada me Cico upoznaje sa čuvenim komandantom. Iz neke znatiželje pridružujem im se do Glavne ulice.

Najedanput će Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkiću: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi ćemo je dobiti, ali predosjećam da će se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Šehitlučkom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog širokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuče iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, živjećeš ti nama, još sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.

Pet dana kasnije započe velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Šok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovaše Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u Šehidskom parku. Sa njim još deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dženazu Hujki. Svi su željeli da odaju posljednju počast legendarnom Midhatu.

Mehmed Sator

02.11.2007.

Narodni Heroji: Mehdin Hodzic Senad

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:


Prvi komandant Crnih labudova bio je rahmetli Senad Mehdin Hodžić dok su zamjenici bili rahmetli Hajro kapetan Mešić i Hase Tirić koji će kasnije preuzeti komandno mjesto.

Ovu su jedinicu stvarali ljudi koji su osnivali i Patriotsku ligu u tuzlanskoj regiji. Prvi komandant bio je rahmetli Senad Mehdin Hodžić - nekadašnji specijalac MUP-a. Ova jedinica, dakle, ima tradiciju još iz prijeratnih dana. Kontinuitet te tradicije sada održavamo i ovom lafetom - iznad teritorija Republike Bosne i Hercegovine crni labud koji je čuva. A objasnit ću vam i zašto naziv "Crni labudovi". Kada je počeo rat, onda smo se mi služili sredstvima veze koje je bilo vrlo lahko "provaliti". Senad rahmetli tokom korištenja tih sredstava predstavljao se kao "kapetan labud", a nerijetko su ga tako i četnici prozivali. Kada je on poginuo u jednoj bici na Zaseoku kod Zvornika, gdje smo uništili nekoliko četničkih tenkova i transportera, mi smo odlučili da jedinici damo naziv po nadimku njenog prvog komandanta, ali sa dopunom "crni"jer su crni labudovi endemska
vrsta i mnogo su ljepši od bijelih. I tako je došlo do imena ove jedinice.

Hodžić je ukopan sa šest saboraca u Zaseoku kod Sapne.

• Koji je borbeni put "Crnih labudova", koje ste žrtve na tom putu podnijeli i koje uspjehe imali?

TIRIĆ: U toku borbi u Bijeljini imali smo trojicu poginulih. "Povaljali" smo - da se tako izrazim - gomilu arkanovaca i domaćih četnika, ali zbog izdaje političara, prvenstveno onih iz tuzlanskog kraja - morali smo se povući. Neka im historija i vrijeme, koje neumitno prolazi, sudi zbog toga. Iz Bijeljine uputili smo se prema Brčkom, kojega je netom nakon pada Bijeljine zahvatio ratni požar. Nakon Brčkog odlazimo prema Zvorniku i Kalesiji, gdje je, kako sam kazao, poginuo i prvi komandant jedinice. Taj gubitak četnicima smo dobro naplatili, o čemu najbolje i najiskrenije svjedoče ratni dnevnici. Iz Zvornika i Kalesije, preko Majevice prelazimo u Tuzlu, a odatle, prema naređenju Štaba vrhovne komande prelazimo najprije u Konjic, pa Tarčin, a potom na Igman.


Tokom našeg boravka na Igmanu, od juna prošle do juna ove godine, učestvujemo u svim akcijama pokušaja deblokade Sarajeva i možemo se pohvaliti daje jedino pripadnik ove jedinice u decembru prošle godine ispunio vojnički zadatak - ušao preko Trebevića u Sarajevo. Sarajevski mediji su tada o tome dugo i puno pisali. Do sada je jedinica dva puta odlikovana najvećim armijskim priznanjem "Zlatni ljiljan". Prvi put, negdje krajem jula na butmirskom aerodromu uništili smo jedan, a dva miga 21 oštetili, uništili smo i benzinsku pumpu na aerodromu, nekoliko bunara i ubili više od 50 četnika. To je, vjerovatno, jedna od najdrskih akcija koja je izvedena u Armiji RBiH.

29.10.2007.

Narodni Heroji: Safet Hadzic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:

Safet Hadžić

Safet Hadžić je bio predsjednik Kriznog štaba sarajevske regije kada je 18.aprila 1992.godine poginuo nadomak vogošćanskog „Pretisa“. Iako je, dakle, bio prvi čovjek odbrane našeg glavnog grada i njegove šire regije, poginuo je kao-obični borac.

Veličina Safeta Hadžića, međutim, nije samo u toj njehovoj herojskoj pogibiji na početku rata, nego, mnogo više, u onom što je on uradio na pripremi odbrane sarajeva i naše zemlje. A uradio je mnogo i zato mu pripada jedno od ključnih mjesta u historiji naše oslobodilačke borbe.

Njegova životna priča slična je priči Safeta Zajke. Rođen je na području opštine Rudo, u selu Strgačina 1952.godine. Završio je metalostrugarski zanat i radio u preduzeću Vodovod. Rano mu je umro otac Nezir i Safet je preuzeo brigu o porodici sa dvadesetak godina. Možda je to bilo presudno da rano sazrije i da rano stekne jasnu viziju svijeta. Jedan od osnivača SDA Sarajeva i prvi predsjednik SDA Novog Grada, a i jedan od osnivača SDA Rudog.

Safet Hadžić je u posljednje dvije godine života neumorno djelovao u dva kolosijeka. Na jednom se, kao aktivista SDA, borio za demokratiju i afirmaciju bošnjačkog naroda, a na drugom kolosijeku, kao jedan od prvih ljudi Patriotske lige, koju je osnovala SDA, pripremao je bošnjački narod za odbranu Bosne nad kojom su se nadvili crni oblaci.

Safet Hadžić je okupljao oficire koji su 1991.godine bježali iz bivše JNA i uključivao ih u PL. U okviru kriznog štaba sarajevske regije, sa njim na čelu, djelovala je jaka grupa PL koja je izradila plan odbrane Sarajeva i sarajevske regije. Njihov rad je koordinirao Safet Hadžić koji je 2.decembra 1991.godine u Hrasnici, u kući Hasije i Kasima Ibrahimovića, organizovao tajni sastanak predsjednika Izetbegovića sa ovom grupom. Tada je predsjednik Izetbegović prihvatio plan odbrane Sarajeva i naše zemlje koji mu je izložio Sefer Halilović. U daljnjem radu PL, sve do četničke agresije na našu zemlju, Safet Hadžić je imao jednu od najvažnijih uloga.

U njegovoj kući je bio postavljen centar veza putem kojeg je Hadžić primao i izdavao naređenja uoči prvih dana rata. Uporedo je primao nove članove PL, raspoređivao ih, dijelio zadatke, brinuo se o njima, naoružavao narod i vodio političku borbu sa bivšom JNA i SDS i to tako dobro da je nadmudrivao i „jugogenerale“, a i čelnike SDS-a, pa je jednog Momčila Krajišnika ostavljao bez teksta.
Nekoliko dana prije četničke agresije Safet Hadžić je, vozeći ratnu opremu, bio uhapšen na Ilidži. Isljednike je tako „tuširao“ odgovorima, da su ga nakon devet sati ispitivanja oslobodili. Više su vjerovali njegovim riječima nego svojim očima.

Šira javnost ne zna da je Safet Hadžić bio ključni čovjek za postavljanje kontrabarikada koje su bile odgovor na one prve četničke barikade u našem glavnom gradu 2.marta 1992.godine. Inače, imao je i veliki krug prijatelja patriota, i onih s kojim je radio javno, i onih s kojim je radio ilegalno. Imao je i svoj mali, neformalni, operativni štab od nekoliko ljudi koji su mu bili više od saradnika. To su Suljo Kapidžija, koji je bio uz njega i kada je poginuo, pa Safet i Rahim Baltić, Suad Berbić, Ismet Čemgić, a i još neki.

Posljednji put Safet Hadžić, posredstvom svog centra veze, izdavao je naređenja 18.aprila 1992.godine. Mustafi Zebi i Vahidu Ahmetspahiću je naredio da sa četom krenu prema „Pretisu“ i zaštite ga od četnika. Onda, i posljednje naređenje Nusretu Prljači da sa elitnom grupom PL krene prema „Pretisu“. S tom grupom krenuo je i on. Tada je posljednji put vidio svoju majku Semizu, suprugu Džemilu i djecu Almiru, Nezira i Amelu. Još ranije ih je pripremio da mu se može dogoditi ono što mu se na kapiji „Pretisa“ i dogodilo. Sa svojim saborcima upao je u zasjedu. Četnički rafal ga je pokosio.

Danasnja Kasarna Jajce u Sarajevu nosi ime po S.Hadzicu

28.10.2007.

Reaktivacija bloga

Selam i pozdrav svima jos jednom.
Zadnji post na ovome blogu napisao sam na negdje u mjesecu Maju i proslo je od tada nekih pola godine, mislio sam da i ostane zadnji, no predomislio sam se. Nisam se javljao prije svega zbog mnogo obaveza, posla, itd. ali smatram da je oko 45.000 posjeta na ovom blogu ipak zasluzilo da ga i dalje posjecuju. Za sada toliko, nesto kasnije opsirnije sa novom temom, ali cu i ovaj post iskoristiti za jednu blago receno losu promjenu sto je ''blogger.ba'' uveo sa novom stranicom, templateom i nacinom pisanja. Znaci nista ni sa cim, sve pomijesano i po meni bas losije rjesenje u odnosu na prijasnje kada je sve bilo mnogo jednostavnije, brze, bolje sto se i trazi u ovom nacinu pisanja bloga/dnevnika.

08.05.2007.

Patriotski forum

Jedna vrlo dobra patriotska stranica sa forumom, pa ko zeli bujrum posjetite.



www.plbih.org
www.plbih.org/forum


Stariji postovi

free stats