beats by dre cheap

Narodni Heroji: Safet Zajko i Enver Sehovic

Kao sto napisah u jednom od nekadasnjih postova, devetorici nasih saboraca je posthumno dodijeljen orden Narodnog Heroja odbrambenog rata 1992-96.god. :  Safet Hadzic,  Mehdin Hodzic Senad, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mesic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Adil Besic, Nesib Malkic i Izet Nanic. U narednih par postova nesto detaljnije o njima, zasluzili su itekako, pa krenimo:


Dva šehida iz mezarja Ali-pašine džamije: Zajko i Šehović

Kad Enver i ja pogledamo odavde, sa Žuči, sve ono što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodnu sarajevsku teritoriju.“

Ovo je rekao safet Zajko kada smo dočekivali Novu 1993.godinu među njegovim borcima na ovom legendarnom brdu. A prva ratna godina bila je godina njihovih velijih pobjeda. Obojica, i Zajko i Šehović, su već bili slavni, legendarni komandanti. I to samo za osam mjeseci. Naravno, oni će bitke na Žuči nastaviti i kasnije, sve do 17.juna 1993. godine kada je poginuo Zajko i 27.jula iste godine kada je poginuo Šehović.

Bila je sretna okolnost da su se na čelu tih mudrih i hrabrih ratnika Prve mehanizovane i Druge motorizovane, koji su najzaslužniji za oslobađanje Žuči, našli baš njih dvojica-Šehović i Zajko. Njihovi borci i starješine su besprijekorno izvršavali zadatke, zadivljujuće su se snalazili na terenu i, kao kruna svega, oslobađali, i to odozdo, stopu po stopu zlatne sarajevske zemlje na sada već legendarnoj Žuči.

Njihove jedinice su bile komšije na terenu, a njihove komande, baš komšijske, udaljene jedna od druge stotinjak metara. Zato su i njih dvojica svakog dana bili zajedno-i na Žuči, i u komandama. Također su redovno odlazili na sastanke i kod predsjednika Izetbegovića i tako učestvovali u donošenju ključnih odluka za odbranu zemlje.
Idealno su se slagali, jer su bili potpuno različiti. Zajko je tipičan primjer komandanta, bolje reći epskog junaka, koji je iznikao iz naroda. A Šehović je, opet, lik legendarnog komandanta, koji je izrastao iz reda školovanih oficira. Doduše, i Zajko je završio školu rezervnih oficira u bivšoj JNA, i to kao najbolji u klasi i imao je čin rezervnog kapetana. Ali, ipak, njegov posao, od koga je živio, bio je metalski zanat u preduzeću „Zrak“.

Zajko se već 1991.godine uključio u ilegalni rad PL. On je stajao na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buća potoka, koji su se 2.januara 1992.godine postrojili pred džamijom u Boljakovom potoku. U tom stroju su bili kasnije hrabri ratnici, kao rahmetli Smajo Šikalo, pa Sejo Čardaklija, braća Spahići i mnogi drugi. To će biti i okosnica brigade, kojom će kasnije, sve do smrti, komandovati Safet Zajko.

Neporedno pred agresiju i prvih dana agresije njemu i njegovim saborcima priključit će se oficiri koji će bježati iz bivše JNA: britki i hrabri Safet Isović, srce brigade, pa odmjereni i mudri Huso Imamović, Salko Muratspahić, te još neki. Ipak, neprikosnoveni autoritet Druge motorizovane bio je njezin komandant-Safet Zajko. Jedna od prvih velikih pobjeda boraca, kojima je komandovao Safet Zajko, bila je blokada i oslobođenje kasarne „Jusuf Džonlić“. Tada sam ga upoznao. Nosio je automatsku pušku, blok, a na sebi je imao odjeću koja je više podsjećala na narodnu nošnju. Tada je bio nepoznat široj javnosti. A već je bio neprikosnoveni komandant boraca u podnožju Žuči.


Enver Šehović imao je drugačiji ratnički početak. Kao mlad poručnik, zadužen za vojnu muziku u kasarni „Maršal Tito“ u Sarajevu, namjeravao je da se 5. i 6. aprila1992.godine, s kompletnom vojnom muzikom priključi narodu pred Skupštinom. Zbog toga je dobio- malo zatvora.Ipak, sa svojim prijateljom Alijom Ismetom, u aprilu, bježi iz kasarne i priključuje se braniocima Sarajeva. Prvi ratni zadatak mu je bio da blokira svoju dojučerašnju kasarnu.
U Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992.godine obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13.,a Zajko 15.brigadom. Od 1.septembra 1992.godine te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke 8.juna 1992.godine, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, Kotu 850 i Golo brdo.

Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena PL. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima „krijući i od sebe“, kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bili su to, zapravo, diverzantske akcije. Za manje od jednog sata njegovi vitezovi su oslobodili i Vis i Mijatovića stranu.

Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. „Oni ne vole našu blizinu“ govorio je. Tako su se borci Druge motorizovane brigade polako primicali, a četnici polako uzmicali i kad borbi nije bilo. Četnici su se čak povlačili i u kasarni Nedžarići, prepuštajući Zajkinim borcima dio kruga kasarne. Diverzijama, i stalnim pritiskom, njegovi borci su mnogo belaja zadavali četnicima i u kasarni u Rajlovcu.

Zajko je maštao da oslobodi obje kasarne, posebno onu u Rajlovcu. „Imam dosta oficira iz ove kasarne, pa im se žuri da se vrate na posao“ govorio je u šali. Nažalost, oslobođenja ovih kasarni poslije Dejtonskog sporazuma nisu dočekali ni bivši oficiri iz Rajlovca:Isović, Imamović i još neki.

Dok je Zajko, koji je imao 33 godine kad je izbio rat, nastupao donekle oprezno, 25-godišnji Enver Šehović je ratovao-prsa u prsa. Cilj mu je bio da potuče neprijatelja i zato su njegovo bitke trajale i po više dana. Npr, za Golo brdo čak četiri dana. Javno je najavio bitku za Vogošću početkom 1993.godine. Sad se zna da je to imalo efekta i da su četnici već, u strahu, bili otpisali dio sarajeva. Ali, naši nisu ušli u Vogošću, jer je pucala prva linija u Doglodima i Azićima, pa je dio snaga na Žuči prebačen na ovaj pravac. Šehović je tada nekoliko dana komandovao svojim borcima na ovom pravcu odakle je neočekivano zaprijetila velika opasnost sarajevu. Na taj pravac dio snaga je prebacio i Zajko, a njegovi artiljerci uništili su nekoliko četničkih tenkova, što je presudno uticalo na zaustavljanje četničke ofanzive.

Zajko je volio da ide sa borcima u diverzije, a Šehović da komanduje i djejstvuje iz ZIS-a. Ni jedan ni drugi se nisu čuvali. Obojica su komandovali u blizini prve linije....I jedan i drugi su danonoćno bili na ratištu ili u komandama. Ponekad bi ih od premora hvatao san u hodu. Šehović je, čekajući da se digne magla i da otpočne bitka za Vogošću, slatko zaspao na smrznutoj zemlji, a po njemu je padao snijeg. A kada su Zajko, Šehović, Ajandžić i Osman Džamalija otišli u posjetu ranjenom Ismetu Hadžiću, Zajko je od premora izgubio svijest. Kada su ga ljekari vratili u život, rekao je: “Kako sam slatko spavao.“ I otišao je na Žuč.

Smrti se nisu plašili. Uostalom kao i njihovi borci. Djeluje gotovo nestvarno, ali na Žuči sam prve dvije godine vidio samo pet-šest boraca kako im blijede usne i kako se plaše dok isčekuju bitku ili u toku bitke. Takvo je bilo to vrijeme. Uoči bitke za Perivoj, 20.decembra 1992.godine, gledajući kako diverzanti Juke Gojaka počinju bitku, Šehović je rekao:“ Ovdje je šansa da se preživi svega 20%“.

To je rekao mirno, kao da se na njega ne odnosi. A oko nas je od granata i metaka svih kalibara gorjela zemlja. Šehovića su rijetko uspijevali utjerati u kakav rov dok je komandovao. Vjerovao je da će preživjeti i da će ići u lov. Zajko je, opet, očekivao smrt.
„Smrt je teška, ali je časno poginuti za Bosnu“ rekao je u onoj novogodišnjoj noći 1993.godine, dok smo bili na Žuči.
Zajkinoj smrti prethodila je pogibija njegovog prijatelja i duše Druge motorizovane Safeta Isovića. Teško je primio smrt svog odanog i sposobnog saborca. Isović je poginuo 12.juna 1993.godine kada je oslobađana Mijatovića strana, a Zajko pet dana kasnije, također na Mijatovića strani. Išao je na izviđanje zajedno sa Asimom Džambasovićem, Ibrom Derviševićem i Alijom Ismetom. Završili su izviđanje i krenuli nazad.

Ali, Zajku je „pozvala smrt“ i on je rekao Džambasoviću da se vrate na osmatračnicu i još nešto da vide. Dok je dvogledom ponovo osmatrao teren, četnički snajperista ga je uhvatio na nišan. Odmah je izdahnuo. Bez riječi.
Šehović je bliskost smrti osjetio dan uoči pogibije. Sanjao je ružan san i protumačio ga da bi mogao poginuti.I na dan pogibije se također „osjećao čudno“, predosjećajući smrt. I poginuo je 27.jula 1993.godine, a zajedno sa njima i braća Panjeta.Tačno 40 dana poslije Zajke. Našla ga je granata na otvorenom na Žuči, dok je komandovao odbranom Golog brda.
Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni, u kratkom razmaku otišli u legendu i jedan kraj drugog, sada i zauvijek, leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.

Patriotski blog ''BOSNAE''
http://bosnae.blogger.ba
07/11/2007 23:01